Nakon toliko vremena odlucila sam se vratiti i idalje pisati ovaj blog...
znate u zadnju godinu i pol otkako nisam pisala ovaj blog nije se mnogo stvari promijenilo...idalje susrecem se s mnogim teskocama nakon tog kobnog dana...svakim danom me sve vishe i vishe boli sto ne mogu jednostavno izbrisati taj dan i nastaviti dalje...svaki dan pozelis da se to nije dogodilo...iz dana u dan priznajem sve me vishe boli i svakim danom sve vishe i vishe bol prodire u moju dusu nakon samo jedne njegove rijeci,samo jedne njegove pjesme...da zbilja boli vjerovali vi ili ne....ili neka sala na njegov racun pa automatski bi tu osobu boxerom pukla jer to uopste nije smijesno,i on nije zasluzio da se neko tako sali na njegov racun....da priznajem da je tesko i priznajem da boli i priznajem da se svaki dan okrenem unazad i da tesko je nastaviti dalje gledajuci i razmisljajuci stalno o tome danu koji zelim da se nije dogodio....
zao mi je sto nisam pisala dugo ali jednostavno nisam mogla...

nakon mnogo razmisljanja o ovom blogu odlucila sam napisati jedan post...

mislila sam ga izbrisati jer sam mislila da ce tako nestati sva tuga i praznina iz mog srca...mislila sam da jednostavno cu time da iz svog zivota izbrisem taj dan i da ce sa time nestati i sva tuga koja razara moje srce...ipak nakon svega shvatila sam da ce mi ako izbrisem ovaj blog biti jos teze....nakon toliko vremena jos uvijek osjecam istu prazninu kao onoga dana kada je otisao....jos uvijek osjecam onu bol kao toga dana kada sam cula da je poginuo...znam da tada nisam vjerovala i ne vjerujem ni sada...jednostavno ne mogu se pomiriti s time da vishe necu cuti njegov glas...da vishe nikada necu otici na koncert...jednostavno u mom zivotu nije postojao nitko ko je imao tako jak uticaj na mene....

kroz njegove pjesme naucila sam sta zbilja znaci zivjeti...naucila sam kako se nositi sa svim svojim problemima...jednostavno uz njegove pjesme ja sam postala bolja osoba...

mislim da je ovaj blog samo jedan dio da me posjeti da on idalje zivi u meni a vasi komentari mi daju znak da on zivi i u vama...u nasim uspomenama,u njegovoj glazbi,u nasoj dusi i nasem srcu...prazninu koju osjecam nikada nitko nece moci upotpuniti to ce zauvijek ostati praznina...ipak tjesi me cinjenica da on ipak zivi u nasim srcima i da ga nikada necemo zaboraviti....Tose mi te volimooo

Sta ces s bijelim krilima kad krila su za let, sjaj u tvojim ocima za ovaj nije svijet, sta ces s nama ljudima nisu za tebe zemaljske stvari,ti stvoren si za let!!!
Kad se probudis tamo gdje u ljubav vjeruju, sacuvaj mjesto za nas na svom oblaku..
NIJE ZA TEBE, NIJE OVA ZEMLJA GOLUBE,
NIJE TA TEBE, NIJE OVAJ SVIJET MOJ ANDJELE,
NIJE ZA TEBE DUSO MOJE BIO CRVEN POLJSKI MAK, VEC KRILA DA TE NOSE NEBU POD OBLAK...

ANDJELI NEK TE CUVAJU KADA VRIJEME OBOLI
DALI COVJEK SVE, BAS SVE NA KRAJU PREBOLI...

I DOK OKO GLEDA
I DOK DISU LJUDI
I STIH MOJ ZIV JE I ZIVOT TI NUDI....

TOSE POCIVAJ MI U MIRU :'(

evo jos jedan stih koji je ovog dana parnu po mome srcu....evo jos jedne rijeci koja je ubila svaki pojam u meni...da li je zbilja sve trebalo biti ovako....sve zavrsiti ovako...da li je ovo trebala biti neka pouka za nas....da li andjeli zbilja postoje...da ja vjerujem u njih i zbilja mislim da je Tose bio jedan od njih....mnogo puta zastanem i zapitam se da li se to zbilja desilo ili je to samo dio mojih snova....dio moje nocne more....koja iz dana u dan postaje sve veca i u koju tonem sve dublje i dublje...gubim ljude koje volim...ali zasto si bas ti morao otici....vec je prosla godina od tvoje smrti....godina bola i tuge....obecala sam tebi,sebi i ljudima da necu plakati i pokusavam ispuniti svoje obecanje....sad se zasmijem kada te se sjetim..a sjecam te se svake sekunde....postao si dio mog zivota iako vise nisi tu....ipak zivis u meni....ne samo u meni zivis u svima nama....i svi te na neki nacin ipak osjecamo u sebi...mi ti ne dozvoljavamo da umres...da tvog tijela vise nema ali tvoja dusa i spomen na tebe ce zivjeti vjecno o nama....znas li koliko boli kada cujem na TV-u da je danas vec godina kako te nema....zasto govore da te nema...zar ne shvataju da je tvoj duh idalje tu sa nama...da idalje zviim kraj nas i u dubini nas....kako ne shvataju da ces ti vjecno zivjeti da ces ti vjecno ostati ovdje i brinuti se o svima nama i o generacijama koje dolaze poslije nas...da ce tvoja djela zauvijek ostati tu i da ce se djeca,tinejdzeri ma svi ljudi sirom svijeta ogledati samo na tebe...na jednog andjela koji je koracao ovom zemljom i cinio ljude sretnijima....i ucio ih da bez obzira na sve nije uvijek sve tako crno i da uvijek postoji neeka nada da ce sve biti bolje....i da sve mora biti bolje...da se dobro treba ciniti cak i neprijatelju...i da su svi ljudi jednaki bez obzira koje su boje koze ili koje su nacije...po tebi smo svi bili jednaki i svi smo zasluzili srecu....da uvijek si bio pravedan i uvijek ces to ostati...da ja ne bi pocela da placem ovdje cu zavrsiti svoje pisanje...ali ti ipak znas da jos uvijek zivis u srcima svih ljudi na svijetu......

zao mi je...znam da me dugo nije bilo i da dugo nisam posvecivala paznju ovome blogu...ali ja vise nema snage...nemam vise snage da pricam o tome...rekli su da ce vremenom manje da boli njegova smrt...ali lagali su me...svakim danom spomen njegovog imena ili njegova pjesma,njegova slika boli sve vise i vise....prije je boljelo poput uboda nozem u leda ali sada mi probada i srce....zato vas samo molim da se ne ljutite sto vise ne objavljujem mnogo postova jer stvarno ne mogu....nadam se da cete me razumjeti...ova bol me ubija i dio mene je vec nestao ...ja vise ovako ne mogu da zivim...oprostite ali voljela sam ga...

Ne tuguj, morao sam da krenem!
Ne brini, poneo sam sve što mi treba za put,
Sve majčine zagrljaje,
Očeve mudre reči,
Sve dane detinjstva sa sestrom podeljene,
Sva draga lica,
Milion dečjih osmeha,
Jedno snežno zimsko jutro,
Jedno blago, toplo letnje veče u mom dvorištu,
Parče najlepšeg neba iznad rodne kuće,
Bokal hladne vode sa bistrog planinskog potoka,
Jednu belu majsku ružu,
Jedan crveni bozur,
Grančicu bosiljka.
Reči jedne molitve, jedva čujno izgovorene
U tišini jedne sobe za tugu
I u duši beskrajan mir
Pronađen iza drevnih svetih zidova...
A ostavio sam sve što sam mogao...
I kad u trenu beskrajne, bolne samoće...
Pomisliš da više nikog na svetu nemaš...
Podigni težak, umoran pogled ka sivom nebu,
Vidjećeš jedan uporni zrak sunca...
Što para sivilo - to ti ja, odmorivši se od puta,
Javljam da sam bezbedno stigao,
Da ne brineš...

u komentarima su mi kazali da je ovo pjesmu napisala Biljana pa bi bilo fer da napisem da je ona autor ove pjesme....